Nedostatak radne snage u hrvatskom turizmu najčešće se prikazuje kao demografska činjenica: domaćih radnika nema dovoljno pa ih treba uvoziti. Josip Mikulić, profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i znanstveni savjetnik Instituta za turizam, problem postavlja šire. Ako određeno radno mjesto plaćom i uvjetima ne može privući čovjeka, tada problem nije samo u ponudi radnika nego i u konkurentnosti samog posla.
Sezonski rad može značiti nekoliko mjeseci vrlo intenzivnog rada, preseljenje i odvojenost od obitelji. Radnik koji za takve uvjete traži višu plaću ponaša se tržišno jednako kao hotel koji u kolovozu povećava cijenu zbog visoke potražnje.
S druge strane, ni svaki poslodavac nema neograničen prostor za rast troškova. Kratka sezona, energija, hrana i ostali ulazni troškovi stvaraju drukčiju računicu, posebno malim objektima.
Uvoz ljudi nije zamjena za produktivnost
Mikulić zato upozorava da stalno traženje novog tržišta jeftinije radne snage teško može biti dugoročni model turizma koji istodobno želi višu kvalitetu. Strani radnici mogu i moraju biti dio rješenja, ali kompanija i dalje mora ulagati u uvjete, obrazovanje i zadržavanje ljudi.
Sličnu logiku primjenjuje na cijene. Hrvatska ne mora biti jeftina, ali cijena mora imati opravdanje u proizvodu. Jednako oprezno tretira nominalni rast fiskaliziranih računa, jer na njega utječu inflacija i promjene u obuhvatu evidentiranja, pa ga ne treba automatski proglašavati rastom turističke vrijednosti.
Kod produljenja sezone njegova je poruka također prizemna: ne može svako mjesto jednostavno odlučiti da će postati cjelogodišnja destinacija. Gost mora imati dovoljno snažan motiv da u slabijem mjesecu prijeđe nekoliko stotina kilometara.
Zajednička nit tih stavova je da hrvatskom turizmu više neće biti dovoljno dodavati količinu — još jedan krevet, još jednog radnika ili još jednog gosta. Viša kvaliteta traži poslovni model koji može financirati i kvalitetniji proizvod i kvalitetnije radno mjesto.