Hrvatske turističke zajednice desetljećima su se u javnosti najčešće povezivale s promocijom, sajmovima, manifestacijama i oglašavanjem. Novi Zakon o turizmu pokušava ih pomaknuti prema puno zahtjevnijoj ulozi: destinacija više ne bi trebala samo dovoditi goste nego sustavno upravljati njihovim utjecajem na prostor, infrastrukturu i lokalnu zajednicu.
Plan upravljanja destinacijom četverogodišnji je dokument koji mora biti povezan sa strateškim i prostornim planiranjem, kulturnom baštinom i drugim razvojnim politikama. Za najrazvijenije turističke destinacije i Zagreb važan dio procesa postaje i izračun prihvatnog kapaciteta.
To ne znači jednostavan broj maksimalnih turista koji „stanu” u grad. Metodologija obuhvaća smještaj, promet, komunalnu infrastrukturu, okoliš, stanovništvo, zaposlenost, kvalitetu života i druge elemente. Među pokazateljima nalaze se i zadovoljstvo stanovnika turizmom, zadovoljstvo posjetitelja te pristupačnost turističkih atrakcija.
Time se prvi put puno jasnije povezuju područja koja su se u hrvatskim destinacijama često vodila odvojeno. Turistička zajednica promovira, grad uređuje promet, komunalno društvo vodu i otpad, prostorni plan definira gradnju, a posljedice svih tih odluka na kraju se susreću na istom prostoru.
Najveći rizik je još jedan dokument u ladici
Sama metodologija neće promijeniti turizam ako planovi postanu samo zakonska obveza. Dokument od nekoliko stotina stranica nema mnogo vrijednosti ako analiza pokaže da je glavni problem promet, a iz nje ne slijedi konkretna prometna mjera.
Ako broj kreveta raste brže od infrastrukture, plan mora omogućiti političku raspravu o tome gdje i kako rast ograničiti. Ako stanovnici određene zone pokazuju sve veće nezadovoljstvo, to ne smije ostati samo indikator u tablici. Ako se javno objavljuju pokazatelji održivosti, građani i poduzetnici trebali bi kroz nekoliko godina moći vidjeti mijenja li se stanje.
Važna je i politička odgovornost. Turistička zajednica plan priprema, ali ga donosi lokalno predstavničko tijelo. Time odluka o turizmu formalno više nije samo pitanje turističkog sektora, nego ulazi u prostor lokalne politike, stanovanja, prometa i urbanizma.
Kvalitetu planova zato ne bismo mjerili brojem stranica ni brojem indikatora. Dobar plan mora jasno pokazati gdje je problem, koliko je ozbiljan, tko ga treba riješiti i prema kojem ćemo podatku za dvije godine znati je li mjera uspjela.