Tradicionalni rast hotelske kompanije bio je jednostavno zamisliti: kupi hotel ili turističko društvo, uloži u rekonstrukciju i povećaj portfelj. Takav model i dalje postoji, ali sve je vidljiviji drugi put u kojem operator raste bez toga da mora posjedovati svaku nekretninu kojom upravlja.
Aminess je jedan od jasnijih domaćih primjera. Kompanija je dio širenja ostvarila vlasničkim transakcijama, ali sve više razvija asset-light model kroz management ugovore. Tako može preuzeti operativno upravljanje hotelom ili resortom koji ostaje u vlasništvu druge tvrtke ili investitora.
Za vlasnika objekta takav model može biti privlačan jer zadržava nekretninu, ali dobiva pristup sustavu koji već ima prodaju, revenue management, marketing, nabavu, edukaciju zaposlenika, digitalne alate i hotelske standarde. Za operatora prednost je očita: može povećavati broj objekata i prihode bez izdvajanja desetaka milijuna eura za svaku novu nekretninu.
Arena Hospitality Group također kombinira vlastite, suvlasničke, unajmljene i upravljane objekte. Upravo takva fleksibilnost omogućila joj je izlazak iz okvira regionalnog istarskog hotelijera i razvoj u međunarodnu grupu prisutnu na više tržišta.
Konsolidacija može biti nevidljiva u zemljišnim knjigama
Ako se takav model širi, konsolidacija hotelijerstva više neće biti vidljiva samo kroz kupoprodaje. Vlasništvo može ostati vrlo fragmentirano, dok se operativno upravljanje, distribucija, nabava i prodaja postupno koncentriraju kod manjeg broja velikih operatora.
Za goste to može značiti ujednačeniji standard i jednostavniju rezervaciju. Za male neovisne hotele može otvoriti pristup profesionalnim sustavima koji bi im samostalno bili preskupi. No model istodobno nosi i rizike: vlasnik i operator moraju se dogovoriti tko ulaže, tko snosi troškove, koji standard hotel mora zadovoljiti i što se događa ako jedna strana želi drukčiji razvoj objekta.
Posebno je osjetljiv odnos između brenda i stvarne kvalitete. Operator koji na tuđu nekretninu stavi svoje ime preuzima reputacijski rizik iako nije njezin vlasnik. Ako vlasnik ne želi ulagati u obnovu koju standard zahtijeva, problem gosta postaje problem brenda.
Za velik broj manjih hrvatskih hotela zato se otvara izbor koji prije nije bio toliko izražen. Vlasnik više ne mora birati samo između potpune samostalnosti i prodaje. Može zadržati imovinu, a upravljanje povjeriti profesionalnom sustavu.
Sljedeća faza konsolidacije hrvatskog hotelijerstva zato se možda neće odvijati samo na burzi i u kupoprodajnim ugovorima. Jednako važna bit će odluka tko zapravo upravlja hotelom, čak i kada ga ne posjeduje.