Queenstown želi da turizam ostavi destinaciju boljom nego što ju je zatekao

Održivi turizam tradicionalno polazi od smanjivanja negativnih posljedica. Trošiti manje vode i energije, stvarati manje otpada, smanjivati emisije i pokušati da velik broj posjetitelja ostavi što manji trag. Novozelandski Queenstown Lakes postavlja ambicioznije pitanje: može li turizam nakon sebe ostaviti destinaciju u boljem stanju nego što bi bila bez njega?

Njihov plan Travel to a Thriving Future postavlja cilj regenerativnog turizma i visitor economyja bez neto ugljičnih emisija do 2030. Regenerativnost pritom nije definirana samo kroz okoliš. Plan povezuje lokalnu zajednicu, gospodarstvo, prirodu, radna mjesta, infrastrukturu i iskustvo gosta, a provodi se kroz 23 zasebna projekta.

Takva ambicija nastala je i iz problema vrlo uspješne destinacije. Queenstown godinama privlači velik turistički promet, ali uspjeh stvara pritisak na infrastrukturu i stanovanje te lokalno gospodarstvo čini osjetljivim na poremećaje turističkog tržišta. Pandemija je tu ovisnost učinila posebno vidljivom, pa je pitanje otpornosti postalo jednako važno kao daljnji rast.

Jedan od konkretnijih elemenata novog pristupa su fondovi Love Queenstown i Love Wānaka. Turističke kompanije i gosti mogu doprinositi lokalnim projektima zaštite prirode novcem ili volontiranjem. Od pokretanja 2023. kroz fondove je dodijeljeno više od 145.000 novozelandskih dolara lokalnim organizacijama, uz dodatna sredstva za trajne fondove i tisuće posađenih autohtonih stabala.

Vrijednost tog modela nije u samom iznosu. Puno je važnija veza između putovanja i vrlo konkretnog mjesta kojem gost svojim boravkom nešto vraća. Ako čovjek zna da je dio njegove uplate otišao za obnovu staze koju je koristio ili za zaštitu prirode koju je došao vidjeti, turistička naknada prestaje biti potpuno apstraktan trošak.

Regenerativni turizam lako može postati nova prazna riječ

Tu je potreban oprez. Turistička industrija iznimno brzo usvaja novi rječnik, pa „regenerativno” može završiti kao sofisticiranija verzija nekadašnjeg zelenog marketinga. Ako destinacija ne može objasniti što je zahvaljujući turizmu stvarno obnovila, poboljšala ili financirala, termin nema mnogo vrijednosti.

Queenstown je zato zanimljiv jer pokušava razviti mjerljive projekte, od emisija i prirodnih resursa do stavova stanovnika, strukture gospodarstva i načina financiranja lokalne infrastrukture. U upravljanje nisu uključene samo turističke organizacije nego i lokalna vlast, zajednica, predstavnici Kāi Tahu naroda i organizacije koje se bave okolišem.

Takav pristup mijenja i osnovno pitanje turističke politike. Umjesto da se pita samo što gost želi i koliko ih možemo privući, destinacija pita što lokalna zajednica želi dobiti od turizma. Ponekad će odgovor biti više radnih mjesta, drugdje obnova baštine, bolji javni prijevoz, zaštita prirode ili financiranje infrastrukture koju koriste i stanovnici.

U Hrvatskoj bismo mogli početi vrlo jednostavnim destination give-back fondom. Dio dobrovoljnih uplata gostiju, partnerskih doprinosa ili prihoda određenog turističkog proizvoda usmjeravao bi se u nekoliko jasno određenih lokalnih projekata: obnovu staza, zaštitu mora, sadnju autohtonog zelenila, obnovu suhozida ili drugu aktivnost koju zajednica smatra važnom.

Takav fond mora biti potpuno transparentan. Gost koji izdvoji pet eura trebao bi moći vidjeti kamo je novac otišao i što je napravljeno. Bez toga vrlo brzo dobivamo još jednu naknadu za koju nitko osim upravitelja sustava ne zna čemu služi.

Regenerativni turizam zbog toga ne bismo definirali kao turizam bez negativnog učinka. Takav cilj je za ozbiljnu turističku destinaciju gotovo nemoguć. Puno korisnije pitanje je može li zajednica nakon zbrajanja ekonomskih, društvenih i okolišnih učinaka pokazati da je zbog turizma nešto konkretno dobila, a ne samo više ljudi na svom prostoru.