Finska naplaćuje turističkim tvrtkama korištenje javnih staza — i zauzvrat ih pretvara u partnere nacionalnih parkova

U Finskoj privatna turistička tvrtka može zarađivati na vođenju gostiju kroz nacionalni park i korištenju javnih staza, skloništa, toaleta, mostova i drugih sadržaja — ali to nije besplatno. Metsähallitus, državna institucija koja upravlja velikim dijelom zaštićenih područja, ima formalni sustav ugovora prema kojem poduzetnik plaća godišnju naknadu ovisno o broju gostiju, prihvaća pravila održivog turizma i zauzvrat dobiva pravo korištenja infrastrukture, pristup službenim komunikacijskim kanalima i status partnera.

Krajem 2025. Metsähallitus Parks & Wildlife Finland imao je 730 turističkih partnerskih poduzeća. Dvije trećine dovode goste na područja kojima upravlja Metsähallitus, primjerice kroz vođene ture, dok trećina pruža smještajne, ugostiteljske ili druge turističke usluge u blizini nacionalnih parkova i pješačkih područja.

Model je zanimljiv jer jasno odgovara na pitanje koje se u mnogim turističkim destinacijama stalno vraća: smije li privatna tvrtka zarađivati koristeći javnu prirodnu i turističku infrastrukturu? Finska odgovara — smije, ali pod definiranim uvjetima i uz naknadu.

Naknada ovisi o broju gostiju

Poduzetnik koji komercijalno koristi Metsähallitusovu infrastrukturu sklapa ugovor s pravom korištenja. Jednokratna naknada za ugovor iznosi 100 eura plus PDV, a godišnja naknada raste prema procijenjenom broju korisnika.

Za do 50 gostiju godišnje naknada je 60 eura plus PDV, za 51 do 200 gostiju 240 eura, za 201 do 500 gostiju 600 eura, za 501 do 1.000 gostiju 1.130 eura, a za 1.001 do 2.000 gostiju 2.260 eura. Za veće volumene tarife dalje rastu ili se ugovaraju zasebno.

Povremeni organizator može koristiti i jednokratnu naknadu od 75 eura plus PDV.

Zašto ovo radi?

Finska izbjegava dvije krajnosti. Ne zatvara javnu prirodu privatnom sektoru, ali ne dopušta ni da privatna tvrtka komercijalno koristi infrastrukturu koju održavaju porezni obveznici bez ikakve obveze prema sustavu.

Naknada se koristi za održavanje staza i rekreacijske infrastrukture. Time nastaje vrlo jasna veza: što više poslovanje koristi javnu infrastrukturu, veći je i financijski doprinos njezinu održavanju.

Istodobno poduzetnik dobiva vrijednost: partnerstvo, brand nacionalnog parka, informacije, mogućnost uključivanja u komunikaciju i jasna pravila rada.

Ugovor nije samo račun nego i standard ponašanja

Poduzetnici se obvezuju na zajednička pravila održivog turizma. To omogućuje upravitelju parka da turistički sektor ne promatra samo kao vanjskog korisnika prostora, nego kao dio sustava upravljanja.

Takav model posebno ima smisla u područjima s velikim brojem outdoor tura, safarija, vodiča, najma opreme i drugih komercijalnih aktivnosti koje ovise o javnim stazama i prirodnim resursima.

Kako bismo to primijenili u Hrvatskoj?

Hrvatski nacionalni parkovi i parkovi prirode već imaju velik broj privatnih subjekata koji na različite načine koriste vrijednost zaštićenog prostora: agencije, vodiči, outdoor operateri, prijevoznici, smještaj, ugostiteljstvo i iznajmljivači opreme.

Pilot bi mogao krenuti u jednom parku s jasnom evidencijom komercijalnih korisnika. Tvrtke koje redovito vode goste po javno održavanim stazama ili koriste određenu infrastrukturu sklapale bi jednostavan godišnji ugovor.

Naknada bi trebala biti dovoljno niska da ne guši male poduzetnike, ali dovoljno jasna da pokaže načelo: komercijalna korist od javne infrastrukture nosi i obvezu sudjelovanja u njezinu održavanju.

Što bi poduzetnik dobio zauzvrat?

Ne samo dozvolu. Dobio bi status službenog partnera parka, vidljivost na webu i kartama, pravo korištenja određenog znaka partnerstva, pristup edukaciji, operativnim informacijama i zajedničkoj promociji.

Time bi model prestao izgledati kao novi parafiskalni namet i postao stvarni partnerski odnos.

Najveći rizik je birokracija

Ako ugovor postane kompliciran, naknade nepredvidive, a partnerstvo ne donosi nikakvu vrijednost, privatni sektor će sustav doživjeti samo kao dodatni trošak.

Finska lekcija zato nije “naplatimo stazu”. Lekcija je uspostaviti transparentan odnos u kojem su prava i obveze obje strane jasni, a novac se vraća u infrastrukturu na kojoj turistički proizvod počiva.

Zaštićeno područje i privatni biznis ne moraju biti suprotstavljeni

Turizam u nacionalnim parkovima uvijek balansira između zaštite prirode i ekonomskog razvoja. Finski model pokazuje da privatni sektor može biti formalno integriran u upravljanje, umjesto da se s njime pregovara od slučaja do slučaja.

Za Hrvatsku bi to bilo posebno zanimljivo u destinacijama u kojima turistički poduzetnici snažno ovise o parku, a lokalna zajednica istodobno očekuje da turizam financijski doprinese očuvanju prostora koji prodaje.