BiH dijasporu ne zove samo kući na odmor: pokušava je pretvoriti u investitora lokalnog razvoja

Zemlje s velikom dijasporom često odnos prema iseljenicima svode na doznake, sentimentalnu povezanost i ljetni dolazak kući. Bosna i Hercegovina posljednjih je godina kroz različite programe pokušavala napraviti korak dalje: dio kapitala, poslovnog iskustva i međunarodnih kontakata dijaspore pretvoriti u investicije u lokalna poduzeća.

Jedan od najrazvijenijih primjera bio je Diaspora Invest, program kroz koji investitor nije dobivao samo grant nego i tehničku pomoć, poslovne informacije i povezivanje s lokalnom administracijom. Prva faza pokazala je zanimljiv odnos javnog i privatnog kapitala: približno dva milijuna dolara grantova podržalo je 164 tvrtke, koje su zatim uložile više od 22 milijuna dolara vlastitih sredstava i otvorile više od 1.500 radnih mjesta.

Vrijednost takvog modela upravo je u tome što javni novac ne treba financirati cijeli projekt. Njegova je uloga smanjiti početni rizik, pomoći investitoru koji možda desetljećima ne živi u zemlji i riješiti dio prepreka zbog kojih bi od ulaganja inače odustao.

Programi su s vremenom uključivali i lokalne samouprave koje su osnivale investicijske servise, nudile vlastite potpore ili pomagale oko administracije. U pojedinim ranijim programima među prioritetnim sektorima izričito se pojavljivao i turizam, ali to ne treba pretvarati u tvrdnju da je turizam danas opći prioritet cjelokupnog BiH sustava ulaganja dijaspore. Za nas je važniji sam mehanizam, dok je njegova turistička primjena na Hrvatsku naš urednički prijedlog.

Hrvatska ima kapital koji poznaje lokalni teren

Brojna hrvatska područja s najvećim demografskim problemima istodobno imaju vrlo brojnu dijasporu. Ljudi koji žive u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Australiji, Kanadi ili drugdje često zadržavaju nekretninu, obiteljske veze i emocionalni odnos prema mjestu iz kojeg potječu. Dio njih ima i kapital te poslovno iskustvo stečeno na mnogo razvijenijim tržištima.

To ne znači da će investicija biti dobra samo zato što je investitor iz dijaspore. Upravo su turistički projekti područje u kojem emocija lako prethodi poslovnoj analizi. Netko obnovi staru kuću ili sagradi nekoliko apartmana jer voli rodni kraj, a tek nakon završetka projekta počne razmišljati postoji li dovoljno gostiju i tko će objekt voditi.

Zbog toga grad ili općina ne bi trebali dijaspori slati samo poruku „dođite i investirajte”. Puno korisniji bio bi portfolio nekoliko pripremljenih projekata: obnova skupine tradicijskih kuća, mali ruralni hotel, kamp ili glamping, lokalna atrakcija, restoran, outdoor servis ili projekt povezan s difuznim hotelom.

Za svaki projekt trebalo bi unaprijed pokazati što postoji, što nedostaje, koliki je okvirni kapital, kakva je potražnja, koje su dozvole potrebne, što lokalna samouprava može ponuditi i tko bi mogao operativno upravljati poslom kada investitor nije prisutan. Takva dokumentacija puno više vrijedi od godišnje konferencije na kojoj se deset puta ponovi da su vrata investitorima otvorena.

Posebno bi koristan bio mali diaspora investment desk koji ima jednu osobu odgovornu za upite i koordinaciju između investitora, lokalne uprave i drugih institucija. Iseljenik koji desetljećima nije poslovao u Hrvatskoj ne bi trebao sam otkrivati kome se javiti za prostorni plan, komunalne uvjete ili potporu.

Pritom javni novac ne bi trebao subvencionirati još jednu kuću za odmor samo zato što investitor dolazi iz dijaspore. Razvojni smisao postoji kada projekt aktivira praznu nekretninu, otvara posao, povezuje lokalne dobavljače ili stvara proizvod koji mjesto prije nije imalo.

BiH iskustvo zato je korisno kao dokaz da se dijaspora može tretirati ozbiljnije od publike za ljetnu folklornu večer. Emocionalna veza s mjestom može postati gospodarska prednost, ali tek kada joj lokalna zajednica ponudi konkretan projekt i profesionalan put do ulaganja.