Riječ „pristupačno” na turističkoj web-stranici može značiti gotovo bilo što. Hotel možda ima rampu na glavnom ulazu, ali gost tek po dolasku otkrije da ne može ući u kupaonicu, doći do restorana ili koristiti lift. Za osobu koja putovanje mora planirati prema vrlo konkretnim fizičkim mogućnostima takva oznaka nije samo neprecizna; može cijelo putovanje učiniti neupotrebljivim.
Flandrija je zato razvila sustav u kojem pružatelj usluge ne može jednostavno sam sebe proglasiti pristupačnim. Objekt prolazi pregled na lokaciji, a procjena obuhvaća cijeli put korisnika, od ulaza do najmanjih prostorija koje su dio usluge. O dodjeli oznake odlučuje povjerenstvo u kojem sudjeluju i predstavnici organizacija osoba s invaliditetom i turističkog sektora.
Sustav razlikuje osnovnu razinu A i viši standard A+. Prva znači da većina osoba smanjene pokretljivosti objekt može koristiti uz moguću pomoć u pojedinim situacijama, dok A+ označava višu razinu samostalnosti i udobnosti. Gost pritom ne dobiva samo simbol, nego može pronaći detaljnije podatke o stvarnim karakteristikama objekta.
To je važno zato što dvije osobe koje koriste invalidska kolica nemaju nužno iste potrebe. Jedna može prijeći mali prag, drugoj je on nepremostiv. Nekome je najvažnija prilagođena kupaonica, drugome pristup parkiralištu ili liftu. Zato je detaljna informacija često vrjednija od općeg obećanja da je nešto „prilagođeno”.
Pristupačnost destinacije nije jedna rampa
Najčešća pogreška u pristupačnom turizmu nastaje kada se investicija završi na ulazu u pojedini objekt. Hotel može imati savršeno prilagođenu sobu, ali gost do nje možda ne može doći s autobusne stanice. Muzej može imati lift, a okolni pločnici i javni toalet ostati potpuno nepristupačni.
Zato bismo u hrvatskoj destinaciji prvo napravili audit cijelog visitor journeyja. Gledali bismo kako gost stiže, gdje parkira, kako ulazi u smještaj, može li koristiti javni prijevoz, restoran, plažu, muzej i druge sadržaje koje destinacija promovira.
Rezultat ne bi trebao biti nova opća oznaka „accessible destination”. Puno korisniji bio bi strukturirani skup konkretnih podataka: širina ulaza, nagib rampe, dimenzije lifta, vrsta toaleta, udaljenost parkirališta, postojanje taktilnih elemenata i drugi detalji koje gost može provjeriti prije nego što rezervira putovanje.
Verifikaciju ne bi smio raditi samo pružatelj usluge. Ljudi koji svakodnevno koriste kolica, slabije vide, čuju ili imaju druge potrebe moraju sudjelovati u određivanju kriterija i testiranju. U protivnom vrlo lako dobijemo tehnički „pristupačan” objekt koji u stvarnom životu nije jednostavan za korištenje.
Takva ulaganja imaju puno šire tržište od osoba s trajnim invaliditetom. Koristit će ih stariji putnici, ljudi s privremenom ozljedom, roditelji s dječjim kolicima i mnogi drugi gosti kojima je fizički jednostavniji prostor važan, iako se sami nikada neće svrstati u skupinu osoba s invaliditetom.
Flandrijski model zato je dobar primjer turističke politike koja ne počinje sloganom da su svi dobrodošli. Počinje puno zahtjevnijim zadatkom: gostu unaprijed dati dovoljno točne informacije da sam može odlučiti hoće li destinaciju moći koristiti bez neugodnih iznenađenja.
Kako model funkcionira
Oznaka „pristupačno” često je samoprocjena objekta i ne daje gostu dovoljno konkretnih informacija da zna može li cijelo putovanje stvarno koristiti.
Neovisni audit cijelog korisničkog puta i standardizirana oznaka temeljena na izmjerenim fizičkim karakteristikama objekta i destinacije.
Objekt se pregledava na lokaciji od ulaza do svih relevantnih prostorija; povjerenstvo s predstavnicima osoba s invaliditetom i turističkog sektora dodjeljuje razinu A ili A+.
N.P.
N.P.
N.P.
Organizacije osoba s invaliditetom, turistički sektor i stručni procjenitelji.
Jasni mjerljivi kriteriji i uključivanje stvarnih korisnika u definiranje standarda i testiranje.
Jedna rampa ili tehnička usklađenost pojedinog objekta ne znači da je pristupačan cijeli visitor journey.
U jednoj destinaciji auditirati cijeli put gosta — dolazak, parking, smještaj, javni prijevoz, restoran, plažu, muzej i druge promovirane sadržaje.
Umjesto opće oznake objaviti strukturirane podatke poput širine ulaza, nagiba rampe, dimenzija lifta, toaleta, udaljenosti parkirališta i taktilnih elemenata, uz neovisnu verifikaciju.