Barcelona želi ukinuti 10.101 turistički apartman: kada turistički smještaj postane pitanje stanovanja

Turistički apartman na razini pojedinog vlasnika izgleda kao jednostavna poslovna odluka. Stan se iznajmljuje turistima, vlasnik ostvaruje prihod, a destinacija dobiva dodatni smještajni kapacitet. Problem nastaje kada se tisuće takvih odluka koncentriraju na ograničenom području i počnu mijenjati strukturu stanovanja, cijene nekretnina i svakodnevni život kvartova.

Barcelona namjerava 2028. ne obnoviti licence za 10.101 legalni turistički stan. Grad tu odluku povezuje sa stambenom krizom i želi dio fonda koji se danas koristi za kratkoročni turistički najam vratiti dugoročnom stanovanju. Riječ je o jednoj od najradikalnijih mjera među velikim europskim turističkim gradovima.

Važno je precizno razumjeti što se događa. Turistički stanovi nisu već ukinuti, niti je cijela pravna i politička rasprava završena. Grad je najavio da postojeće licence nakon isteka neće obnavljati, dok predstavnici sektora osporavaju takav smjer i upozoravaju na pravne posljedice, mogući rast ilegalnog iznajmljivanja i odštetne zahtjeve.

Jednako bi pogrešno bilo tvrditi da turistički apartmani sami objašnjavaju cjelokupni rast cijena stanovanja u Barceloni. Na cijene utječu ukupna ponuda stanova, investicijska potražnja, demografija, kamate, prostorna politika i niz drugih čimbenika. Turistički najam može biti dio problema, posebno u pojedinim kvartovima, ali ozbiljna analiza mora razlikovati njegov učinak od svega ostalog što se događa na stambenom tržištu.

Ono što Barcelona jasno pokazuje jest da turistički kapacitet više nije moguće tretirati kao odvojenu temu turističke politike. Kada ljudi koji rade u hotelu, restoranu ili drugoj turističkoj usluzi više ne mogu pronaći stan u gradu, problem stanovanja počinje izravno ugrožavati i samu turističku industriju.

Hrvatska ne treba kopirati Barcelonu, ali treba mjeriti isti problem

Hrvatski model privatnog smještaja bitno je drukčiji. Velik broj domaćinstava desetljećima prihoduje od iznajmljivanja, a u mnogim obalnim sredinama upravo je taj prihod važan dio kućnog budžeta. Zbog toga bi automatsko preslikavanje barcelonske zabrane bilo i ekonomski i politički pogrešno.

To, međutim, ne znači da gradovi mogu ignorirati odnos kratkoročnog najma i stanovanja. Prvi korak trebao bi biti podatkovan: koliko je stanova namijenjeno stalnom stanovanju, koliko dugoročnom najmu, koliko turistima i kako se ti odnosi razlikuju između povijesne jezgre, šireg centra i rubnih naselja.

Mjere nakon toga ne moraju biti jednake u cijelom gradu. Zona u kojoj je turistički smještaj preuzeo velik dio stambenog fonda može trebati ograničenja novih registracija, dok u drugom dijelu destinacije upravo turistička potražnja može pomoći obnovi praznih kuća. Negdje će problem biti nedostatak stanova za sezonske radnike, a drugdje investicijska kupnja nekretnina koja s turizmom nema izravne veze.

Posebno bismo izbjegavali ideološki jezik u kojem jedna strana tvrdi da „Airbnb uništava grad”, a druga da tržište samo može riješiti svaki problem. Obje tvrdnje preskaču ono što destinacijskoj politici najviše treba: podatak koliko se točno stanova koristi za koju svrhu, kako se struktura mijenja i gdje nastaje stvarni pritisak.

Barcelona je odabrala vrlo radikalan odgovor. Hrvatski gradovi ne moraju napraviti isto, ali će teško izbjeći isto pitanje: koliko turističkog smještaja možemo imati prije nego što rast počne ozbiljno smanjivati mogućnost da ljudi u destinaciji normalno žive i rade?