Španjolska je „pametnu destinaciju” pretvorila u metodologiju: više od 255 mjesta prošlo je isti turistički pregled

„Pametna destinacija” jedan je od pojmova koji lako završi kao kombinacija aplikacije, nekoliko senzora i novog slogana. Španjolska je pokušala napraviti nešto ozbiljnije. Kroz model Destinos Turísticos Inteligentes – DTI razvila je zajedničku metodologiju prema kojoj se destinacije analiziraju kroz pet područja: upravljanje, inovacije, tehnologiju, održivost i pristupačnost.

Više od 255 destinacija već je prošlo takav proces. Ideja nije utvrditi je li neki grad dovoljno „smart” da dobije plaketu, nego sustavno pregledati kako zapravo upravlja turizmom. Ima li podatke koji su mu potrebni za odluke, komuniciraju li gradski i turistički sustavi međusobno, koliko su usluge dostupne različitim skupinama gostiju, koristi li tehnologiju tamo gdje rješava stvarni problem i postoji li organizacijska struktura sposobna provesti promjene.

Vrijednost modela upravo je u standardiziranom pregledu. Grad koji već ima senzore za parking može ustanoviti da njihove podatke nitko ne povezuje s turističkim tokovima. Destinacija može imati eVisitor, brojače prometa, podatke iz muzeja i javnog prijevoza, a da nijedna institucija od njih ne stvara zajedničku sliku. Drugo mjesto može imati deset digitalnih aplikacija, ali problem mu nije tehnologija nego činjenica da turistička zajednica, grad, prijevoznik i hotelijeri ne koordiniraju odluke.

Takva dijagnoza puno je korisnija od još jedne strategije koja počinje općim tvrdnjama o održivosti i digitalizaciji, a završava popisom projekata bez jasnog redoslijeda. Španjolski DTI pokušava upravo suprotno: utvrditi gdje destinacija stvarno jest, a zatim definirati što se može napraviti odmah, što zahtijeva srednjoročno ulaganje, a što pripada dugoročnom razvoju.

Hrvatskoj bi više koristio „DTI light” nego još jedna velika strategija

Za hrvatske gradove i turističke zajednice ne bismo kopirali cijeli španjolski sustav. Posebno bi kod manjih destinacija metodologija koja traži velik broj konzultanata, dokumenata i indikatora vrlo brzo postala sama sebi svrhom.

Puno korisniji bio bi DTI light: standardizirani pregled u pet područja, dovoljno dubok da otkrije probleme, ali dovoljno jednostavan da ga može koristiti i mala turistička zajednica. Na kraju procesa destinacija ne bi dobila stotinu stranica teorije, nego nekoliko desetaka konkretnih preporuka razvrstanih prema tome što može napraviti odmah, što tijekom idućih godinu dana, a što zahtijeva tri ili više godina.

Takav pregled mogao bi, primjerice, pokazati da destinacija ima mnogo podataka, ali ih gotovo ne koristi. Ili da ima vrlo dobru biciklističku infrastrukturu, ali slabu povezanost s prijevozom i smještajem. Negdje će glavni problem biti pristupačnost, drugdje nedostatak koordinacije između grada i turističkog gospodarstva, a treće mjesto možda već ima dovoljno tehnologije i samo treba prestati kupovati nove sustave koje nitko ne povezuje.

Važno je da metodologija ne proizvodi trajnu ovisnost o vanjskom konzultantu. Ako turistička zajednica nakon svake promjene treba novu skupu studiju kako bi razumjela vlastite podatke, teško možemo govoriti o pametnoj destinaciji. Cilj bi trebao biti da lokalni ljudi nakon početne analize dobiju alat koji mogu sami ponavljati i pratiti napredak.

Španjolski model zato je zanimljiv manje zbog riječi „smart”, a više zbog discipline koju uvodi. Pametna destinacija nije ona koja ima najviše tehnologije, nego ona koja zna koji problem pokušava riješiti, ima podatke kojima ga može pratiti i organizaciju sposobnu nešto napraviti s rezultatom.